LIJEČENJE BILJEM

Opis

Povijest medicine poznaje primjere u kojima su u određenim razdobljima dominantne znanstvene teorije isključivale i u potpunosti zatirale liječenje biljem, smatrajući ga zastarjelim i neprimjerenim. Od kraja devetnaestog stoljeća, uz sve rašireniju uporabu kemijskih i sintetskih lijekova, u suvremenoj zapadnoj medicini prevladava stajalište da je uporaba ljekovitog bilja u načelu nepotrebna.

U posljednje je vrijeme počelo dolaziti do promjena s obzirom na to da su Svjetska zdravstvena organizacija i veliki farmaceutski koncerni počeli posvećivati više pozornosti ljekovitom bilju, te ulagati veća sredstva za istraživanja na tom području.

Mnogi bolesnici, osobito kronični, ali i liječnici u posljednje vrijeme počinju odbijati suvremene visokospecijalizirane i tehnički složene medicinske metode ili su prema njima u najmanju ruku skeptični. Uporaba ljekovitog bilja u pučkoj medicini ima neprekinut razvoj, a suvremena medicina njihovu upotrebu sve češće uvodi kao fitoterapiju, ponajprije pri liječenju kroničnih bolesti.

Liječenje biljem postaje predmetom javnih rasprava i u medicinskim krugovima. U porastu su propisivanje biljnih lijekova kao i uporaba za vlastito liječenje. Pojmom fitoterapija danas označavamo liječenje i sprječavanje bolesti, te mijenjanje subjektivnog stanja s pomoću biljaka, biljnih dijelova i njihovih pripravaka.

Takvi biljni pripravci, zbog osobite kombinacije aktivnih i pratećih tvari, imaju široko terapijsko djelovanje i obično manje neželjenih posljedica u usporedbi sa sintetskim lijekovima. Moramo naglasiti da načelno nisu bez popratnog djelovanja.

Fitoterapija nije alternativa današnjoj prirodoslovno usmjerenoj medicini nego njezin dio koji ispunjava prazninu i nudi dodatne mogućnosti pri liječenju i sprječavanju akutnih i kroničnih oboljenja.

Pri određivanju učinkovitosti pojedinih biljnih pripravaka moramo voditi računa o tome da su oni mješavina različitih sastojaka. Sastojci su se do sada dijelili na aktivne tvari i prateće ili balastne tvari. Takva podjela postaje sve spornijom jer je za okvir djelovanja i učinkovitost u velikoj većini primjera ključna cijela biljna iscrpina, a ne pojedini sastojci.

Djelovanje pratećih i aktivnih tvari međusobno je tijesno povezano. Prateće tvari su često otapala za aktivne tvari, mogu biti i konzervansi, stabilizatori ili antioksidativna sredstva.

Presudno utječu na biološku raspoloživost, farmakološku dinamiku i na toksičnost. O izboru otapala ovisi hoćemo li pri preradi biljaka ili biljnih dijelova dobiti kvalitativno ili kvantitativno različite biljne pripravke.

Tradicionalni su pripravci od ljekovitog bilja čajevi, tinkture i ekstrakti. Pri doziranju tih oblika do netočnosti često dolazi i zbog različitog ishodišnog materijala pripravaka. Posebnu problematiku čine pripravci iz ljekovitog bilja koje postoje u različitim kemotipovima i sadrže neke toksične aktivne tvari.

Pri spravljanju biljnih pripravaka te probleme nastojimo riješiti standardiziranjem pripravaka koje za daljnju preradu moraju sadržavati točno određene količine pojedinih sastojaka. Za pravilno doziranje pri uporabi nužna su farmakološka i klinička istraživanja.

Kod velikog broje korisnika biljnih pripravaka prevladava mišljenje da biljni pripravci imaju široko terapijsko djelovanje i vrlo malo neželjenih popratnih pojava. O međusobnom djelovanju različitih biljnih pripravaka i kombiniranju s drugim lijekovima zna se vrlo malo. Upravo zbog toga je nužno uvijek se posavjetovati s liječnikom.

Uporaba ljekovitog bilja i njihovih pripravaka ima vrlo različite ciljeve. U prvom ih redu koristimo za liječenje simptoma bolesti i oboljenja. Liječnicima služe za vanjsku i unutarnju primjenu u ginekologiji, urologiji, dermatologiji i pedijatriji, a koriste ih i sami bolesnici za osobno liječenje.

Kod drugog cilja uporabe ljekovitog bilja glavnu ulogu igra bolesnik kao osoba, odnosno njegovo stanje koje smatramo oličenjem svih mogućih reakcija pojedinca na njegovu okolinu. Ljekovito bilje pritom koristimo za poticanje i jačanje sposobnosti bolesnika da se s uzrocima bolesti ili bolestima i poremećajima zdravlja nosi učinkovitije nego bez takve terapije. Pritom je ključno pitanje zašto pri jednakoj izloženosti klicama i drugim utjecajima jedan čovjek oboli, a drugi ostane zdrav.

U fitoterapiji su se očuvali načini liječenja koje je suvremena medicina zanemarivala desetljećima, pa i duže. Kod kritično oboljelih osoba u posljednje vrijeme je sve češća želja za cjelovitom terapijom, za samoliječenjem i za aktiviranjem vlastitog regulacijskog sustava, kao i želja za tim da bolest spriječe i da za to u određenoj mjeri sami budu zaslužni.

Upravo su to uzroci pojačanog zanimanja za uporabu ljekovitog bilja kao i ostalih metoda prirodnog liječenja. Te želje kod liječnika nisu prošle neopaženo jer oni u sve većoj mjeri traže mogućnosti za što bolje prilagođavanje čovjeku kao pojedincu. Suvremeno liječenje ljekovitim biljem temelji se na spoznajama prirodoslovnih znanosti i tako je dio prirodoslovno usmjerene medicine.