TEMPERATURA TIJELA


Temperatura ljudskoga tijela mjerena ispod pazuha iznosi prosječno 36.5 stupnjeva celzijusa. Ispitivanja na velikom broju zdravih osoba pokazala su da se normalna temperatura može kretati u granicama između 36 stupnjeva do više od 37 stupnjeva celzijusa. Čovjek, zajedno sa svim ostalim sisavcima i pticama, pripada grupi toplokrvnih živih bića. Zbog stalne temperature ne zavisi od promjena temperature okoline u kojoj živi. Zimi može podnijeti vrlo niske temperature, a ljeti više od 50 stupnjeva celzijusa u hladu, a da toplina njegova tijela ostane nepromijenjena.

Glavni "dirigent" koji je odgovoran za stalnost temperature tijela nalazi se u mozgu i to u onom njegovu dijelu koji se naziva međumozak (hipotalamus). Rad toga centra za regulaciju topline može se usporediti s termostatom, tj. spravom koja automatski regulira i održava stalnu temperaturu u aparatima, strojevima, stanovima. Na sličnom principu, samo mnogo kompliciranije, radi "termostat u mozgu" čovjeka. Kada se u tijelu povisi temperatura, "termostat" preko brojnih živaca šalje naredbe da se smanji stvaranje topline i poveća izdavanje topline iz organizma. Ako se temperatura u tijelu snizi, naređenja iz centra bit će suprotna, tj. smanjit će se odavanje topline, a povećati stvaranje topline u organizmu.

Toplina u tijelu stvara se izgaranjem hrane u stanicama organa i tkiva. U stanju mirovanja najviše topline stvara se radom organa kao što su jetra (20 posto ukupne topline), mozak, srce. Najveća količina topline stvorit će se radom mišića kada su u akciji. Stvorena se toplina cirkulacijom krvi jednoliko raspodjeljuje po tijelu. Toplina se neprekidno proizvodi, ali i neprekidno gubi s površine tijela u okolini. Kada je količina stvorene topline u tijelu jednaka količini topline koju tijelo gubi, tada u tijelu postoji toplinska ravnoteža. Ako dođe do stvaranja povećane količine topline u tijelu, npr. zbog pojačanoga mišićnog rada, odmah stupa u akciju "termostat u mozgu": šire se krvne žile u koži (zbog toga je lice crveno); povećava se priliv krvi koja dolazi na površinu tijela. Da bi što više krvi prošlo kroz kožu, srce radi pojačano i brže. Značenje krvnih žila za regulaciju topline možemo jednostavno usporediti s cijevima za grijanje, a kožu tijela s površinom radijatora preko kojega se toplina zračenjem gubi u okolinu u kojoj je temperatura niža. Ako je stvaranje topline u tijelu još veće, tada gubitak topline zračenjem nije dovoljan. U tom slučaju "termostat" daje naređenje za pojačano znojenje. Isparavanjem znoja u znatnoj se mjeri poveća gubitak topline iz tijela.

Mjerenje tjelesne temperature najčešće se izvodi stavljanjem toplomjera ispod pazuha. Prije upotrebe toplomjer valja "istresti" i kontrolirati nivo žive. Mjerenje temperature u debelom crijevu pouzdanije je od mjerenja pod pazuhom. Taj način mjerenja primjenjuje se prilikom upalnih promjena u trbušnoj šupljini, a tako se mjeri i temperatura male djece. Vrijednost tako izmjerene temperature veća je za pola (0.5) stupnjeva celzujusa od temperature mjerene pod pazuhom. Ako je tako izmjerena temperatura veća od jednoga stupnja s obzirom na pazušnu temperaturu, postoji mogućnost upale u trbuhu ili je to rezultat loše tehnike mjerenja. U usnoj šupljini mjeri se temperatura samo u odraslih osoba. U našoj je zemlji taj način mjerenja veoma rijedak. Prije mjerenja toplomjer se mora dobro očistiti, dezinficirati alkoholom, osušiti i tek tada upotrijebiti. Toplomjer se stavlja ispod jezika. Dok je toplomjer u ustima diše se samo na nos, jer disanje na usta rashlađuje pa rezultat mjerenja ne bi bio točan. Vrijednosti tako dobivene temperature u prosjeku iznose 37.2 stupnja celzijusa.


Povišena tjelesna temperatura naziva se još i vrućica. Vrućica nije bolest. Poput bolova i vrtoglavice samo je znak, simptom najrazličitijih bolesti. Manje povećanje tjelesne temperature možemo smatrati normalnom pojavom; temperatura se redovito povisi prilikom jačega fizičkog napora: težak fizički rad, sudjelovanje u napornim sportskim disciplinama; povećava se za 1 do 2 stupnja celzijusa, a može i znatno više, naročito ako se mjeri u debelom crijevu. Duševna uzbuđenja mogu uzrokovati vrlo visoke temperature. Povećanje tjelesne temperature kod mnogih bolesti djeluje povoljno jer dovodi do bržega stvaranja antitijela, tjelešaca koje organizam stvara da bi se borio protiv uzročnika bolesti. Povišena temperatura tijela, izazvana namjerno, koristi se u liječnju mnogih bolesti. Pozitivno djelovanje povišene temperature tijela ovisi i o dužini trajanja. Suviše visoka temperatura može sama po sebi postati opasna za organizam. Već pri temperaturi od 41 stupnja celzijusa počinju se uništavati stanice vlastitoga tijela. Temperaturu od 42 stupnja čovjek može podnijeti samo nekoliko sati, a još više temperature samo nekoliko minuta.

Novorođenčad i dojenčad u prvim mjesecima života jako su osjetljiva na promjene temperature okoline. Rashlađivanje i pregrijavanje tijela mnogo je češće nego u starije djece i odraslih osoba. Uzroci visokih temperatura ne moraju biti infekcije, čega se roditelji najviše boje. U strahu da djetetu ne bude hladno, zabrinuti roditelji pregrijavaju prostorije, oblače ga pretoplo, u krevet stavljaju termofore, a kako dijete ne može regulirati svoju temperaturu poput odrasle osobe, dolazi do nakupljanja topline u tijelu. Temperatura tijela raste jer u prvom mjesecu života žlijezde znojnice još ne luče znoj. Zato se novorođenče ne znoji unatoč visokoj temperaturi tijela, a znamo da se suvišna toplina u uvjetima visoke temperature okoline može sniziti u tijelu jedino isparavanjem znoja, i ako se hitno ne primijene neki postupci rashlađivanja, dijete će umrijeti.

Potpuno je krivo mišljenje da se povišena tjelesna temperatura mora odmah svesti na temperaturu normalne vrijednosti. Povišena temperatura samo je jedna obrambena reakcija tijela. Potpunim i naglim normaliziranjem temperature smanjuje se i obrambena sposobnost tijela. Različitim postupcima valja smiriti suviše visoku temperaturu samo onda kada postoji opasnost da ona, nezavisno od bolesti koja ju je uzrokovala, počinje uništavati vlastito tijelo. Čovjek koji ima povišenu temperaturu ne smije biti na dijeti koja će ga izgladnjivati; treba da jede lako probavljivu hranu u manjim količinama i češćim obrocima. Hrana mora biti bogata vitaminima i bjelančevinama.

Stanja vrlo visoke temperature moraju se brzo uočiti i što prije liječiti. Poznavanje prve pomoći neobično je važno jer se mjerama prije dolaska liječnika često spašava život. Svako povećanje temperature tijela, mjereno ispod pazuha, u vrijednosti iznad 41 stupnja celzijusa, naziva se stanje vrlo visoke temperature ili hiperpireksija. Kada jednom temperatura tijela prijeđe 41.7 stupnjeva celzijusa, "termostat" u organizmu prestane funkcionirati, regulacija temperature totalno je poremećena, znojenje prestaje, temperatura tijela stalno raste. Smrt može spriječiti samo brzo rashlađivanje. Kada se jednom temperaturom tijela snizi ispod kritične granice, "termostat" ponovo proradi i organizam sam regulira svoju toplinu.


Kada je stvaranje topline u tijelu manje od njezina gubitka, dolazi do rashlađivanja tijela i pada temperature. Ako se koža izloži dugotrajnijem djelovanju niske temperature, krvotok u koži smanji se do te mjere da je poremećena ili gotovo prestala svaka ishrana kože; dolazi do ograničenoga oštećenja kože, do smrzotina. Smrzotine se najčešće javljaju na istaknutim i izloženim dijelovima tijela kao što su nos, uši, prsti. Neki ljudi imaju normalnu temperaturu ispod 36 stupnjeva celzijusa, no, tako snižena temperatura znak je i mnogih bolesnih stanja. Temperatura je snižena kada se gladuje, nakon dugotrajnoga proljeva i povraćanja, poslije dugotrajnoga ronjenja, naročito u djece. Snižena temperatura prati i dugotrajne, kronične bolesti, npr. šećernu bolest, slabokrvnost, tumor mozga, krvarenja u mozak, smanjen rad žlijezde štitnjače. Akutno pijanstvo također snižava temperaturu, kao i trovanja fenolom, sredstvima za spavanje, fosforom, atropinom.