PREHLADA

U djetinjstvu nam ograničavaju mnoga zadovoljstva s jednom svrhom da se ne prehladimo, u starosti nas zatvaraju u sobe da se ne prehladimo, čitav život nam prolazi u stalnoj bojazni od propuha, vlage, hladnoće da se ne prehladimo, a ipak smo svake godine prehlađeni nekoliko puta. Prehlada je vjerojatno najčešće upotrebljavani medicinski izraz u narodu i unatoč tome ljudima nije jasno da li je prehlada samo simptom bolesti ili je njen naziv. Ni o jednom medicinskom pojmu ne postoji toliko različitih tumačenja i zabluda kao o prehladi. Uzrok seže u daleku prošlost, u vrijeme dok se još ništa nije znalo o uzrocima bolesti, dok su se bolesti objašnjavale lošim znakom, otrovnim isparivanjima iz zemlje, uzrocima i božjom kaznom. Neke su bolesti objašnjavane naglim djelovanjem hladnoće na tijelo, što je i dovelo do upotrebe pojmova prehlada, nazeba, nahlada itd. U mnogim sredinama ta su se vjerovanja održala do danas. Danas liječnik prehladom naziva točno određenu bolest, vrstu zaraze gornjih dišnih puteva. U mnogim je jezicima riječ studen, hladnoća, postale uobičajeni naziv za tu vrstu infekcije.

Još prije prvoga svjetskog rata dokazano je da je uzročnik takve upale virus, a to je potvrđeno brojnim pokusima. Poznato je nekoliko desetaka različitih tipova virusa koji se svi nazivaju zajedničkim imenom nosni virusi (rinovirusi). Prema tome, liječnik pod dijagnozom prehlade razumijeva isključivo virusima uzrokovanu zarazu koja zahvaća gornje dišne puteve, najčešće sluznice nosa i ždrijela. Također je proučavana veza između hladnoće i prehlade i eksperimentalno je dokazano da ta veza postoji. Naglo izlaganje tijela hladnoći izaziva reflektorno stiskanje krvnih žila u sluznici nosa i ždrijela, što može dovesti do pada temperature u sluznici nosa za nekoliko stupnjeva Celzijusa. Time se znatno smanjuje otpornost i uz prisutnost rinovirusa dolazi znatno lakše do infekcije nego u uvjetima kada tijelo nije bilo izloženo hladnoći. Razumljivo je da bez rinovirusa nema prehlade. Ljudi koji izolirano žive u polarnim krajevima neprekidno izloženi djelovanju niskih temperatura ne boluju od prehlada. Kada se prekine izolacija i dođu u kontakt s osobama koje boluju od prehlade ili kliconoše, bolest se pojavljuje.

Smatra se da prosječno svaki čovjek barem dva puta godišnje oboli od prehlade. Budući da rinovirusi u tijelu ne stvaraju dugotrajnu otpornost (imunost), može se oboljeti i nekoliko puta godišnje. Bolest se javlja naglo, s osjećajem punoće i laganoga bola u ždrijelu. Ubrzo dolazi do kihanja i karakterističnoga iscjetka iz nosa koji je u početku vodenast, da bi poslije postao sluzav ili sluzavognojan. Oči postaju crvene, disanje kroz nos je otežano, koji put zbog jakoga otoka sluznice nosa onemogućeno. Zbog gubitka osjeta mirisa i okusa apetit je smanjen. Zbog upale Eustahijeve tube, kanala koji spaja ždrijelo sa srednjim uhom, sluh je oslabljen. Opći poremećaji organizma nisu jače izraženi. Može se javiti umor, pospanost, glavobolja, bol u udovima. Bolest obično traje tjedan dana. U rjeđim slučajevima, u osoba znatno smanjene otpornosti, upala može zahvatiti i dublje dijelove dišnih puteva. Bolest nije jako zarazna. U svega 20% dobrovoljaca, koji su namjerno zaraženi, dolazi do bolesti, a uz prirodne uvjete postotak je znatno manji. Zato se prehlada ne javlja u obliku velikih epidemija kao neke druge virusne bolesti (gripa).

Prehlada se smatra kapljičnom infekcijom, tj. rinovirusi budu izbačeni kašljem i kihanjem i na taj se način šire od bolesnoga na zdravog čovjeka. Novija su istraživanja pokazala da oko 40% osoba koje boluju od prehlade imaju virusa na svojim prstima, gdje mogu ostati neoštećeni čak nekoliko sati. Znači da i prehladu možemo svrstati u bolest "prljavih ruku". Širenje bolesti može se smanjiti tako da se osoba koja boluje od prehlade ne kreće u zatvorenim prostorima s mnogo ljudi. Važno je da se oboljela osoba ne rukuje, da često pere ruke, da upotrebljava papirnate rupčiće za jednokratnu upotrebu, a ne džepne rupčiće koji su upravo nabijeni virusima i predstavljaju pravo rasadište bolesti. Većina prehlađenih bolesnika ne traži liječničku pomoć nego se liječe sami, svaki svojom već davno prokušanom metodom. Jedni se preznojavaju uz lipov čaj, drugi daju prednost čaju od bijeloga sljeza ili šipka, trećina koristi kap joda u čaši vode, četvrtini pomaže domaća rakija.

Važno je znati da ne postoji mogućnost uzročnog liječenja, tj. zasad nema lijeka kojim se virusi u tijelu mogu uništiti. Postoji tzv. simptomatsko liječenje što znači da se daju lijekovi koji uklanjaju samo pojedine simptome, obično one koji su najjače izraženi. Jedan od najčešće upotrebljavanih lijekova jesu kapljice za nos, koje ljudi sami kupuju u ljekarnama. One djeluju tako što stisnu krvne žile u sluznici nosa i privremeno smanje otok i iscjedak. Mnogi suviše često i nekontrolirano upotrebljavaju takva sredstva čime pogoršavaju stanje, te dolazi do još jačeg otoka i oštećenja sluznice.

Mnogo su bolja ljekovita sredstva koja proširuju krvne žile u nosu i na taj način omogućuju veći dovod krvi, a time i više hrane i zaštitnih tvari koje stvara organizam. Na tom se temelji povoljan učinak toploga čaja, inhalacija kamilice i slično. Vitamin C masovno se primjenjuje u sprječavanju i liječenju prehlade pošto je nobelovac Linus Pauling objavio knjigu "Vitamin C i prehlada". To je bio pravi "boom" za proizvođače vitamina C. Došlo je do prave vitaminomanije. Iako znamo da manjak vitamina C može dovesti do brojnih poremećaja u organizmu, istraživanja za posljednja dva desetljeća opovrgla su Paulingove tvrdnje o velikoj korisnosti toga vitamina u liječenju prehlada.
Važno je napomenuti da antibiotici ne djeluju na rinovirusei da primjena antibiotika nije samo besmislena nego i štetna.