OTROVANJA


Oko tristo tisuća različitih kemijskih spojeva, više ili manje otrovnih, okružuje danas civiliziranog čovjeka. Mnoge od tih kemijskih tvari nalaze se u neposrednoj blizini čovjeka, u njegovoj radnoj i kućnoj okolini. To je jedan od razloga zbog čega se smrtnost od otrovanja nalazi već na četvrtom mjestu smrtnosti od bolesti srca i krvnih žila, ozljeda, te zloćudnih tumora. Zdravlje i život otrovane osobe, drugim riječima, uspjeh bolničkog liječenja i rehabilitacijski postupak vrlo često ovise o pravodobnom i pravilnom pružanju prve pomoći, o znanju i spremnosti građana da tu pomoć pruže brzo na samom mjestu događaja, u okolnostima kada medicinska pomoć nije dostupna ili je odgođena. No valja također napomenuti da je mjesto pružanja prve pomoći često "bojno polje" na kojem se odvija direktna i odlučna bitka za život otrovane osobe, s obzirom na to da se u toj početnoj fazi otrovanja razvijaju vrlo često poremećaji koji neposredno ugrožavaju život.

U stvarnosti, kada se pruža pomoć akutno otrovanoj osobi, tada je ta pomoć redovito nedovoljna, bolje rečeno nikakva ili loša, pa se ne treba čuditi što otrovani koji put više stradaju zbog pogrešnog nego zbog nikakvog ukazivanja pomoći. Pri pružanju pomoći otrovanoj osobi značajni su i psihički razlozi. Iskonski strah čovjeka od otrova često izaziva efektivnu reakciju oblika i intenziteta koju rijetko vidimo u slučajevima drugih zadesa; od nepokretnosti, ukočenosti do bježanja s mjesta događaja. Koji put panika i duboko uvriježena zabluda da se otrovanom obavezno mora dati neki protuotrov, dovode do toga da otrovanom daju da pije svakojake "protuotrove" koje nađu pri ruci i za koje znaju iz narodnog predanja. To je najčešće mlijeko, rakija, med, soda bikarbona ili pak bilo što drugo, samo da otrovani nešto dobije, npr. kapljice za srce, tablete za umirenje itd.


Pri odstranjivanju otrova iz tijela valja se po mogućnosti držati pravila da se otrov odstranjuje iz organizma istim putem kojim je u organizam ušao. Ako netko proguta otrov, uspjeh prve pomoći može biti značajan, osobito ako je pomoć započeta neposredno nakon uzimanja otrova. Cilj prve pomoći je što hitnije izbacivanje otrova iz želuca i poduzimanje mjera kojima se onemogućuje ili bar smanjuje količina otrova koja se upija u krv. U okviru prve pomoći postoje tri osnovna postupka:
1. Izazivanje povraćanja, koje se postiže nadraživanjem mekog nepca ili stražnje stijenke ždrijela pomoću prsta. Kod osoba koje teško povraćaju, nadraživanje prstom može se udružiti s grgljanjem tople sapunice (ne deterdženta).
2. Ispiranje želuca, koje može biti i kod kuće neposredno pošto je otrov progutan, izvodi se tako da se najprije izazove povraćanje. Nakon toga pije se topla voda, pa se opet izazove povraćanje. Izmjenom pijenja vode i izazivanja povraćanja želudac se ispire bolje nego želučanom sondom koju u određenim slučajevima primjenjuju u bolnici. Ispiranje želuca izvodi se sve dok povraćani sadržaj nije bistra tekućina. Odjednom se ne smije popiti više od pola litre vode. Povraćanje i ispiranje želuca ne smije se primijeniti prilikom otrovanja tekućinama, kao što su kiseline i lužine, zatim otrovanja benzinom, otapalima za boje i destilatima petroleja. Povraćanje se ne smije pokušati izazvati kod osobe koja nije pri svijesti i kod onih osoba koje pružaju otpor.
3. Vezivanje (adsorpcija) otrova izvodi se pomoću životinjskog ili biljnog ugljena. Već je odavno dokazana protuotrovna sposobnost aktivnog ugljena. Budući da nikada nismo sigurni da li je povraćanjem i ispiranjem želuca odstranjen sav otrov, već u okviru prve pomoći treba poduzeti i druge mjere da bi se spriječila daljna resorpcija u crijevima. Aktivan ugljen najbolje veže na sebe otrov u probavnom sustavu i nezamjenjiv je fizikalni antidot. U posljednjih nekoliko desetljeća njegova antidotska sposobnost dokazana je brojnim eksperimentima, premda je još početkom devetnaestog stoljeća francuski ljekarnik Thouery dokazao njegovu djelotvornost na taj način što je popio višestruku smrtnu dozu strihnina s aktivnim ugljenom bez ikakvih posljedica. Životinjski ili biljni ugljen, ako je uzet dovoljno rano, veže na sebe većinu otrova bez obzira jesu li organske ili anorganske prirode. Daje se u pet do deset puta većim količinama od količine uzetog otrova. Odrasloj osobi daju se najmanje dvije velike žlice otopljene u čaši vode.

Udisanjem ulaze u tijelo otrovi u plinovitom stanju, prašina i dimovi. Udahnuti otrovi odmah ulaze u arterijsku krv bez ikakvih zapreka preko velike površine od osamdeset kvadratnih metara koju čini oko tristo milijuna plućnih mjehurića (alveola). Otrovanog treba što prije ukloniti iz sredine u kojoj se otrovao, tj. iznijeti ga iz zatrovane atmosfere na čist zrak. Odmah valja ustanoviti opće stanje otrovanog. Budući da se otrov odstranjuje iz organizma disanjem, održavanje prohodnosti dišnih puteva i omogućavanje disanja najvažnija je mjera prve pomoći. Po potrebi valja provoditi umjetno disanje. Ako je otrovani bez svijesti, a diše, valja ga staviti u bočni položaj kako bi se spriječilo gušenje vlastitim jezikom ili povraćenim sadržajem.
Mnogi su u zabludi kada smatraju da neoštećena koža sigurno štiti od ulaska otrova u organizam. Velik broj otrova, i to najopasnijih, ulazi u tijelo preko zdrave kože i može izazvati smrtonosno otrovanje. U prvoj pomoći potrebno je ispiranje što većim količinama vode, a poslije i pranje sapunom.


Nakon odstranjenja otrova iz organizma, već se u okviru prve pomoći mogu dati sredstva za njihovo poništavanje. Takva sredstva nazivaju se protuotrovi ili antidoti. Pravovremena i pravilna primjena antidota može spasiti život otrovane osobe i znatno utjecati na proces izlječenja. Prilikom primjene protuotrova valja se držati osnovnog medicinskog pravila koje je prije dvije tisuće godina izrekao rimski liječnik Galen: "Primum nil nocere", tj. prvenstveno se otrovanom ne smije naškoditi. Zbog toga mu se ne smije davati nijedno sredstvo za koje se sigurno ne zna je li medicinski opravdano. Često nastaju kobne pogreške zbog neodgovarajuće primjene raznih "antidota", npr. mlijeko, koje mnogi smatraju univerzalnim protuotrovom i daju ga u gotovo svim slučajevima otrovanja, djeluje korisno samo prilikom otrovanja tzv. korozivnim otrovima (kiseline, lužine, soli teških metala). Prilikom većine drugih otrovanja mlijeko samo pogoršava stanje otrovane osobe jer pomaže bolje upijanje otrova u tijelo. To vrijedi i za mnoga druga sredstva narodne medicine.