PAMĆENJE


Ima ljudi koji bolje pamte i onih koji više zaboravljaju. Sposobnost zapamćivanja jača je u mlađoj dobi, a sposobnosti pamćenja u starijoj. Djeca mogu bolje pamtiti, zato lakše uče i lakše stječu nova znanja. Ono što smo naučili u mladosti, ostaje za čitav život. Što star čovjek registrira kao novo, ubrzo zaboravlja. Pamćenje i zaboravljanje nekada idu usporedno, a ponekad su u raskoraku. Nešto što smo naučili možemo sačuvati kao trajnu vrijednost, a drugo zaboravljeno kao da to nikada nismo ni znali. Sposobnost pamćenja ovisi o uvježbanosti naših duševnih sposobnosti, iako ima ljudi koji od prirode lakše ili teže pamte. Naročito lako zaboravljamo ono što nas ne zanima, što nas smeta, sprječava.

Pamćenje je sposobnost koja se može uvježbati tijekom života. Sistem školovanja prilagođen je sposobnostima, pa se đaci postepeno privikavaju da rješavaju sve teže zadatke. Ako i zaborave činjenice, to će najčešće biti djelomično zaboravljanje, u određenom trenutku sjetit će se mnogih podataka za koje su mislili da su ih zaboravili. Postoje različite vježbe poboljšanja pamćenja i različiti načini učenja. Netko bolje pamti ono što je čuo, drugi ono što je vidio, treći ono što je iskusio. Lijekovima ne možemo poboljšati pamćenje, iako mnogi đaci tako misle. Sredstva koja nas razbistruju, npr. kava, mogu olakšati učenje, ali ne mogu promijeniti lijenu, nezainteresiranu, nezadovoljnu ili ogorčenu osobu. Pamćenje se ne može narediti, ono ovisi o spremnosti onoga koji daje određenu informaciju. Poznato je da đaci dobro nauče predmet profesora kojeg vole. Tako se na najočigledniji način može potvrditi veza između osjećaja i pamćenja.


Svaki čovjek nešto pamti, a nema nijednoga koji bi baš sve zaboravio. Svi se, npr. sjećamo iz svog djetinjstva nekih događaja koji se i ne moraju vezati uz najvažnije datume našeg života. Često je to samo slika nazočnih osoba, drugi put odlomak nekog razgovora ili utisak o nekom događaju. Sve čega se sjećamo za nas je važno, ako ne direktno, ono posredno. No isto tako vrijedi i pravilo da je za nas značajno i ono što smo zaboravili. Pamćenje i zaboravljanje može biti dio naših svjesnih i nesvjesnih postupaka s različitim ciljevima.

O duševnoj zaostalosti govorimo ako dijete ili odrastao čovjek ne mogu inteligentno rasuđivati. Pamćenje i rasuđivanje nisu slični postupci jer i najprimitivnija životinjska bića mogu pamtiti, ali ne mogu inteligentno rasuđivati. Inteligencija nije sposobnost koja je u direktnoj vezi s pamćenjem i znanjem. To znači da ima neškolovanih ljudi koji su izrazito inteligentni i osoba sa svjedodžbama, a s nižom razinom inteligencije. Inteligenciju ustanovljavamo ispitivanjem. Liječnici i psiholozi govore o kvocijentu inteligencije. U normalnih, prosječnih osoba kvocijent je izražen u brojci jedan. To znači da je životna dob osobe u skladu s njezinom inteligencijom. Osoba čija je sposobnost inteligencije manje ili više ispod jedan, lakše je ili teže duševno zaostala. Vrijednost preko jedan pokazuje natprosječnu inteligenciju.

Osoba koja nema razvijenu inteligenciju može prepoznati pojedina slova jer može pamtiti, ali ih ne može povezati u smislu riječ ili rečenicu. Na istovjetan će način takva osoba u raznim životnim situacijama koristiti svoje pamćenje, ali iz njega neće izvući zaključke za svoje djelovanje. Budući da postoji različit stupanj zaostalosti, neki neće moći ni čitati ni shvaćati naše preporuke, drugi će se djelomično koristiti svojim razumom, ali se neće moći ponašati kao što želimo. Njihova nesposobnost doći će do izražaja i kod kuće i u školi. Duševno zaostala djeca ne mogu pohađati redovitu školu jer je za njih propisani nastavni program suviše težak. Nije riječ o zločestoći ili lijenosti, kako često misle roditelji. Takva djeca jednostavno ne mogu smjestiti u mozak sve ono što se od njih zahtijeva. Zato je za njih predviđeno posebno školovanje u tzv. specijalnim školama. Danas je taj sistem školovanja kod nas vrlo razvijen. Smanjen je opseg gradiva, a nastavnici su defektolozi. Djeca u osam godina nauče otprilike gradivo koje je predviđeno za šest godina redovitog školovanja. Poslije te škole mogu se osposobljavati za različita zvanja.

Pomoć duševno zaostalima ne pružaju samo škole nego i različite druge organizacije. Prije svega centri za socijalni rad koji djeluju pri svakoj općini i društva za pomoć mentalno retardiranima, koja svojom nacionalnom i internacionalnom organizacijom pružaju neposrednu pomoć roditeljima, školama, domovima, zaštitnim radionicama i drugim organizacijama. Zaštitne radionice posebne su radne organizacije koje zapošljavaju invalide i omogućavaju osobama koje ne mogu postići radni učinak zdrave osobe da posebnim metodama nauče obavljati određeni zanat ili određene radnje. Takvih radionica ima sve više i one postaju centri za podučavanje i rad osoba s tjelesnim i duševnim manama.


Kaže se da čovjek u starosti podjetinji. To je zato što stariji čovjek sve više zaboravlja ono što se upravo dogodilo, ali se vrlo dobro sjeća događaja iz svog djetinjstva ili mladosti. On neće znati što je jučer jeo ili kako je proveo dan, ali će do pojedinosti opisati svoj doživljaj prije trideset i više godina. Ta staračka zaboravljivost nije kod svih jednaka. Ako je jako izražena, čovjek će imati velike smetnje u zajedničkom životu u obitelji, a naročito u radnoj sredini. To su posljedice skleroze krvnih žila u mozgu, pa nije riječ o posebnoj bolesti, iako nekada znakovi zaboravljivosti, smetenosti ponašanja mogu dati sliku duševne bolesti. U starosti se mogu javljati i neke duševne bolesti koje naglo dovode do popuštanja pamćenja i raspada ličnosti. Tada se sve jače očituje nesposobnost tih ljudi da ravnopravno rade i žive u određenoj sredini. Oni su izgubljeni i potreban je savjet psihijatra.

Ima vrlo starih ljudi koji su sasvim svježi i duševno sposobni. Starost ne znači uvijek raspad duševnog života. Zato na starije osobe ne treba gledati kao na preživjele ličnosti koje više ne mogu kontrolirati što govore. Ako i imaju smetnje pamćenja, njihovo rasuđivanje može biti itekako živo i vrijedno. Dok mlada osoba ima zanos, starija poseduje kritičnost. Pamćenje nije isto što i mudrost, koja se stječe drugim načinima. Zato se kaže da su stariji mudriji od mladih. Staračke bolesti koje dovode do poremećaja pamćenja i rasuđivanja valja liječiti, ali staračku mudrost moramo cijeniti i poštovati.