ŽEĐ

Opis

Voda je pretežan i glavni sastavni dio ljudskog tijela. Može se reći da ljudske stanice plivaju u vodi. Čovjek je vrlo osjetljiv na povećan gubitak vode iz tijela. Voda omogućuje dopremu hrane i kisika stanicama, pomaže tijelu da odstrani sve suvišne i štetne tvari, omogućauje odvijanje kemijskih procesa koji su osnova života, regulira i održava stalnu temperaturu.

Sigurno je da ne postoji čovjek koji ne zna da bez vode nema života, ali unatoč tome što voda čini najveći dio ljudskog tijela, njene rezerve u organizmu dosta su male. Voda se iz tijela neprekidno gubi.

U normalnim uvjetima čovjek gubi mokraćom oko litru i pol vode dnevno, znojenjem 1 dl, stolicom 2 dl, a 7 dl hlapljenjem kroz pluća i kožu. Znači da se izgubljena tekućina mora nadoknaditi, a to se postiže pijenjem vode ili nekoga drugog pića, te hranom. Razumljivo je da će potreba za tekućinom biti veća, ako je gubitak vode iz tijela povećan.

Žeđ, tj. želja da se pije, javlja se onda kada dođe do manjka vode u tijelu. Žeđ uzrokuje ne samo povećan gubitak tekućine nego i stupanj suhoće sluznice usne šupljine. Osjet žeđi u čovjeka znatno se razlikuje od osjeta žeđi životinje. Žeđ životinje čisti je nagon. Životinje imaju tako razvijen osjet žeđi da popiju upravo onoliko tekućine koliko im je potrebno, da nadoknade samo onu vodu koju su izgubile.

Čovjek ne zna koliko mora popiti da bi nadoknadio izgubljenu tekućinu, stoga pije iznad svojih prirodnih potreba. U čovjeka je žeđ zapravo svjesna želja za pićem. To znači da na žeđ osim prirodnih, nagonskih podražaja djeluju i duševni, psihički faktori koji određuju količinu popijene tekućine, vrstu pića, vrijeme uzimanja tekućine. Sve to ovisi o odgoju i stečenim navikama i običajima.

Žed se najčešće javlja kada u tijelu nastane manjak vode, a on može nastati zbog toga što organizam ne dobiva dovoljno tekućine ili je previše gubi. Dovoljno tekućine ne dobivaju bolesnici koji imaju smetnje gutanja, koji su bez svijesti ili osobe koje se nađu u uvjetima gdje nema vode. Duševni bolesnici namjerno ne uzimaju tekućinu. Ako se ne intervenira izvana, tj. umjetnim dovođenjem tekućine direktno u krv, takva osoba može za deset dana umrijeti.

Ako je gubitak tekućine veći, npr. ljeti, smrt može nastupiti znatno ranije. Čovjek zapravo umire kada gubitkom vode smanji svoju tjelesnu težinu za petnaest posto. Manjak vode mnogo češće nastaje zbog prekomjernog gubitka tekućine.

Proljevom i povraćanjem može se izgubiti vrlo mnogo vode u kratkom vremenu. Zbog toga sva bolesna stanja praćena jakim povraćanjem i proljevom zahtijevaju hitno liječenje u bolnici. Velik gubitak vode može nastati znojenjem i povećanim izlučivanjem mokraće.

Nitko neće tražiti liječničku pomoć zbog povremene žeđi koja nastaje nakon pojačanog znojenja, uzimanje suviše slane hrane, zbog povećane tjelesne temperature ili povećane temperature okoline. Pojačana žed, često bez vidljivog razloga, može biti znak bolesti. Prekomjerno, svakodnevno uzimanje tekućine, obično praćeno pojačanim lučenjem mokraće, izaziva zabrinutost mnogih ljudi.

Ako se sve to događa bez stvarnog razloga, potreban je liječnički pregled. Žeđ i prekomjerno uzimanje tekućine može biti prvi i dugo vremena jedini znak teške bolesti. Žeđ i prekomjerno uzimanje tekućine u mnogim je slučajevima ozbiljan i pouzdan znak šećerne bolesti. Pojačana žeđ javlja se obično sat do dva poslije jela.

U vezi s uzimanjem velikih količina tekućine dolazi do pojačanog lučenja mokraće. Javlja se svrbež u predjelu spolnih organa i pojačan apetit. U mnogih bolesnika bolest je otkrivena samo zbog toga što su se žalili liječniku da bez razloga stalno žeđaju i piju mnogo vode.

Uvriježeno je mišljenje da osoba koja se jače znoji mora uzimati veću količinu soli. Iako se znojem osim vode gubi i sol, nije potrebno nadoknađivati je pijenjem slane vode u normalnim uvjetima života i rada. Manjak soli organizam nadoknađuje normalnom prehranom. Ako je gubitak soli nešto veći, takvoj osobi više odgovara slanija hrana.

I samo se tijelo prilagođava tako da u znoju smanji količinu soli čak za tri do pet puta. Sol se također štedi lučenjem manje količine slane, tj. razrijeđene mokraće. Potreba za uzimanjem soli zbog jakog znojenja dolazi u obzir samo u rijetkim slučajevima zaista prekomjernog i dugotrajnog znojenja, a žeđ se gasi uzimanjem velikih količina čiste vode. Sol se dodaje radnicima koji rade u teškim uvjetima povišene temperature, npr. puhačima stakla, radnicima u topionicama, kod visokih peći, u rudnicima.

Manjak soli može dovesti do opće slabosti, umora i glavobolje. Nastaje gubitak apetita zato što se luči manje želučanog soka jer sol služi kao sirovina za stvaranje solne kiseline. Može se javiti vrtoglavica, a u težim slučajevima i grčevi u mišićima koji se najviše upotrebljavaju u radu. Kada toplinski grčevi zahvate mišiće čitavog tijela, sliče padavici.